TEME

Intervju sa sociologom Boaventura de Sousa Santos "Neoekstraktivizam završava Latinsku Ameriku"

Intervju sa sociologom Boaventura de Sousa Santos

-Recite nam o svojoj knjizi ‘Demokratija na rubu kaosa’ ...

-To je pokušaj teoretiziranja krize demokratije na kontinentu koji sebe označava kao kontinent koji je izmislio ideal demokratije i povijesno ga konkretizirao s više dosljednosti.

Kriza je u velikoj mjeri rezultat kontaminacije demokratske politike ekonomskim neoliberalizmom, što se pretvara u kritiku socijalne države, gubitak socijalnih prava i privatizaciju politika zdravstva, obrazovanja i socijalne sigurnosti.

Izuzetno sam zabrinut zbog ovog gubitka osnovnih prava.

Od nastanka moderne demokratije postojala je napetost između demokratskih vrijednosti i akumulacione logike kapitalizma.

Nakon drugog evropskog rata odlučujući faktor bio je spor između kapitalizma i komunizma.

Zahvaljujući strahu od napretka komunizma u kapitalističkim zemljama, kapitalistička sila je učinila ustupke radnicima (radnička prava i, općenito, ekonomska i socijalna prava) i dopustila progresivno oporezivanje (veće porezne stope za najbogatije).

-A šta je promijenilo taj scenarij?

-Kad je veliki komunistički neprijatelj nestao krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, ustupci ovog kapitalizma s ljudskim likom nestali, a političko polje i socijalizacija, kao i sudjelovanje u njemu, bili su vrlo složeni, posebno za građane jer je u ovom scenarij zabune izgubio je prostor za političko sudjelovanje i demokratska promišljanja.

-Izlazi li Evropa iz krize sa strukturnim prilagodbama? - U ovom trenutku ne vidimo vrlo jasan izlaz, osim toga imamo i druge unutrašnje tenzije.

Još uvijek dominiraju konzervativne vlade, EU i Europskom komisijom još uvijek dominira neoliberalna logika, njemačka dominacija u ekonomskoj politici i dalje je hegemonistička i neoliberalne prirode, zbog čega se štednja nastavlja.

Socijalističke stranke koje bi mogle biti alternativa nisu, što dokazuje i ostavka tri ministra u Francuskoj zbog odluka Francoisa Hollandea, koji želi nastaviti s financijskim rezovima i politikom štednje.

Još uvijek postoje pokreti lijevo od socijalističkih partija koji ukazuju na neka rješenja: Syriza u Gracii, Podemos u Španjolskoj, Bloco de Izquierda u Portugalu.

Ali niko od njih (osim Sirize) ne može težiti da bude vlada

-Ali nema li alternative i političke nade pred ovim mračnim izgledima?

-Alternativa se pojavila u političkoj mobilizaciji koja je započela 'indignadima' u Španiji.

Problem s kojim se danas suočavaju neki društveni pokreti je taj što vrlo dobro protestiraju, ali im je politička praksa teška i zato su imali prekida.

U Španjolskoj su uspjeli postati nova stranka, "Podemos", koja ima izborni uspjeh i prisiljava PSOE, jednu od partija koja je u prošlosti bila više desno, da razmisli.

-I ono što se događa s europskom ljevicom, posebno u zemlji poput Portugala. Ovdje se mnogi sjećaju Gabovih izvještaja koji su pokrivali revoluciju iz 1974. godine, "Revoluciju karanfila".

-U Portugalu postoje neke male stranke koje pokušavaju ući u novu alternativu s lijeve strane. To je ono što opisujem u svojoj knjizi u posljednjem odjeljku pod naslovom "jedanaest slova ulijevo".

Generalno, mislim da se ljevica mora ponovo naći kako bi se oslobodila izvornih dogmatizama i bratoubilačkih borbi tokom decenija, koje će ostaviti duboke rane. Otisak podijeljenosti i dogmatizma je dubok.

-Vjestima iz Evrope znamo da Grčkoj treba hitno socijalno i ekonomsko spašavanje ...

-Da je Europska unija politički i ekonomski savez, u što smo se uvjerili, ne bi postojao 'grčki', već europski dug i kao takav bi se pretpostavljao.

Grčki dug bio je vrlo malen u Europi kao cjelini, bilo je dovoljno da se grčki dug pretpostavlja kao europski dug i da bi kamate bile mnogo niže, ali Njemačka je odlučila odbiti ovaj prijedlog kako bi zaštitila svoje banke.

Tada se rodio novi evropski nacionalizam.

-Ono na šta ukazujete je vrlo ozbiljno, smisao kojim je Europska unija željela da se formira izgubljen je ...

-Suočeni smo s ponovnim oživljavanjem starih nacionalizama u različitim regionima Evrope, koji potiču iz 15. vijeka i suprotstavljaju se sjeveru i jugu. Ostavljajući pogled na to kako zemlje nastavljaju viđati druge sa kolonijalističkim predrasudama, na primjer, shvaćajući da su Španci ili Portugalci lijeni, nemaju posvećenost, stvari ove vrste.

S Europskom unijom već se malo promijenio, ali ovo zajedništvo je propalo.

Ne postoje činjenice koje nam govore suprotno.

Uz to, postoji veliko nepovjerenje u jačanje njemačkog nacionalizma, koji je već prouzročio dva europska rata, iako ovaj put to nije vojna sila već ekonomska sila.

- Neki predlažu uklanjanje Evropske unije, šta mislite?

Poznati sociolozi poput Wolfganga Streecka kažu da bi najbolje bilo eliminirati Europsku uniju, jer su u njoj nedostupna politička rješenja koja su prethodno trebala riješiti krizu, uključujući političko upravljanje valutom ili centralnom bankom. .

Imamo kritičnu neoliberalnu ekonomsku krizu, ali nemamo instrumente da je riješimo.

To je situacija "Catch-22", bez izlaza, složena i depresivna. Postoji nekoliko prijedloga, neki radikalniji od drugih: napuštanje eura bez napuštanja EU; obriši oba.

-Cijeli ovaj scenarij postaje složeniji usponom nacionalističkih i neofašističkih stranaka.

Zašto se pojavljuju stranke s ideologijama za koje se vjerovalo da su eliminirane iz ideološkog polja?


-Ovo je pitanje vrlo zabrinjavajuće, posebno u Francuskoj, kao primjer imamo 'Nacionalni front' koji je sačinjen u zabrinjavajućem i trajnom narativu koji se vraća unatrag mnogo desetljeća i uzima maha.

Nacizam i fašizam bila su iskustva koja su trajala mnogo godina i koja su ostala u evropskoj društvenoj mašti.

Oni zapravo nisu nestali, jer mnoge stvari koje je trebalo učiniti da bi se okončale nisu učinjene zauvijek.

-Kako se ovi narativi ne manifestiraju, već se latentno manifestiraju u političkom životu Evrope?

-Na primjer, jedna od stvari na koju se nikad ne govori je da Njemačka nije platila svoj dug Grčkoj za okupaciju i razaranje u Drugom evropskom ratu, a trenutno naplaćuje dug, što predstavlja strahovitu povijesnu nepravdu.

Bilo je dovoljno da je platio svoj dug da bi Grčka krenula naprijed, a odatle proizlazi sav onaj društveni imaginarij neprijateljstva, 'suvereniteta' i desničarskog nacionalizma, naglašavam, 'preopasan', što je dovelo do neviđenih krvoprolića u svijet, čineći Europu najnasilnijim kontinentom na svijetu.

Nikada u ratovima nije poginulo toliko ljudi kao u Evropi u 20. stoljeću. Procjenjuje se da je saldo Drugog evropskog rata (ne svjetskog) 60 do 85 miliona ljudi.

-Zašto kažete da nisu širom svijeta?

-To su evropski ratovi, a ne svjetski ratovi, dok je Europa koja je dominirala svijetom proširila ovaj narativ, naravno da su imali pozorišta operacija u Africi i Aziji. Evropa je vrlo nasilan kontinent.

Ideja o evropskim vrijednostima vrlo je novija i nastaje nakon toliko krvi iz vjerskih ratova 16.-17. Stoljeća, tada modernih sekularnih država.

- Jasno je da je Europska unija kao organizam koji stvara koheziju zakazala, koji entitet predlažete da je zamijenite?

-Ja se zalažem za ‘Europsku uniju naroda’ s demokratskom jednakošću, ekonomskom i političkom, u kojoj prevladavaju solidarnost i uzajamnost, za koju mislimo da je već bila konsolidirana, ali kriza u Grčkoj pokazala nam je da to nije slučaj.

Za Njemačku je bilo vrlo lako reći; 'Ovo nema nikakve veze s Europom, to je grčki problem, a sutra će to biti portugalski, prekosutra španjolski problem, i tim stavom uništavam sve mogućnosti brzog odgovora, dajući odgovor na krizu da nije bilo tako loše.

Portugal nije imao tako složen ekonomski problem kao ovaj koji imamo sada, to je zaista pogoršala igra špekulacija i zakašnjelog odgovora.

Neki i s desne i s lijeve strane još jednom brane stari evropski nacionalizam, ali općenito, u Europi je nacionalizam bio konzervativan, autoritativan i ksenofobičan.

-Ksenofobija je u porastu, a u mnogim slučajevima oni koji imaju najgore probleme u krizi su imigranti ...

-Europa ima povijesni dug sa zemljama u kojima je izvršila kolonijalni jaram, i treba ga otplatiti, postajući okruženje za prihvatanje razlika, koje bi mogle započeti razvojem nove migracijske politike, u istinskoj 'interkulturnoj' predanosti, ne „multikulturalni“, jer dok se prva odnosi na bliski odnos, interakciju i integraciju kultura, druga se odnosi na nejasnu toleranciju na razlike bez ikakvog interesa za kulturu druge.

-Da bi se izvukli iz krize, neki analitičari predlažu povratak u nacionalnu valutu svake zemlje, da li to zapravo ima održivosti?

-Izlazak iz 'Eura' vrlo je vruća rasprava koju su neki postavili na stol, čak i tako, svaki izlazak koji nije organiziran i o kojem se minimalno pregovara rezultirat će velikom žrtvom za porodice.

Rješenje se može vidjeti umjereno u roku od tri do četiri godine, ali kratkoročno će biti bolno, a kod ovakvih oklada gdje će vaš nacionalni novac vrijediti pet puta manje od eura, a neki dugovi denominirani su u eurima i novac u nacionalnoj valuti, onda bi to po mom mišljenju bilo probojno rješenje.

-I pojava sporog rješenja?

-Rečeno rješenje će po mojem mišljenju klijati ovisno o dva uvjeta; zbog pojave ljevičarskog političkog agenta sposobnog da promeni kurs, a drugi može biti kada kriza stigne do Nemačke i Francuske. Kriza dolazi u neke nordijske zemlje kao ono što možemo vidjeti s onim što se događa s Nokijom u Finskoj. Ekonomski rast Njemačke i Francuske gotovo je nikakav.

-Pa, kažete da će se kriza okrenuti kad pokuca na vrata Njemačke?

- Tačno, i to će učiniti stvari da se preispitaju. U Europi postoji financijsko carstvo koje se postavilo na vrlo suptilan način i koje će biti vrlo teško istisnuti. Ali s druge strane, kada postoji kriza u Njemačkoj, stvari nisu baš dobre za Europu, kao primjer imamo financijsku krizu koju smo vidjeli u godinama prije Hitlerove ere.

Dakle, da bih rekao da sam tragični optimist, kao što uvijek kažem, vidim poteškoće, ali odbio sam vidjeti alternative ovom „statusu quo“ koji rezultira logikom proizvodnje nejednakosti, deložacije i progona seljaštva na svim kontinentima , Europski problem je minijaturni problem globalnog problema kroz koji prolazimo i koji su ljudi drugih kontinenata već pretrpjeli.

-Što onda čini da Latinska Amerika ne prođe kroz tako tešku krizu s kojom se suočava Evropa?

-Zato što ima prirodne resurse koji rezultiraju injekcijom u njegovu ekonomiju. Bum na prirodne resurse pokretač je trenutnog rasta.

-U tom smislu, kakvu ulogu Latinska Amerika danas igra na svjetskoj sceni? -Mislim da je imao vrlo važnu ulogu u donošenju alternative kapitalističkom razvoju, u rukama narodnih snaga, što dokazuje Svjetski socijalni forum i nije slučajno što se to pojavilo 2001. godine, naravno do tada. bila konsolidirana, ali popularne vlade pojavit će se u Brazilu, Boliviji, Argentini i Čileu, iste u Urugvaju i Paragvaju, što je rezultiralo konsolidacijom pojave društvenih i narodnih pokreta koji su stvarno proizveli 'post-neoliberalnu' alternativu.

Sve ove napredne vlade proglašavaju se 'post-neoliberalnima' i iz tog su razloga počele voditi politiku sa socijalnom pravdom, socijalnom preraspodjelom.

Ovo je jedini kontinent na kojem će se moći govoriti o socijalizmu XXI vijeka, nema smisla govoriti o socijalizmu u Africi ili Aziji. -I 'post-neoliberalna' alternativa traje do danas?

-U ovoj drugoj deceniji ove se vlade nastavljaju deklarirati kao post-neoliberalne i imaju neki razlog, ali ne baš u pravu.

Zašto bismo ih mogli nazvati post-neoliberalima? Pa, dijelom i zato što država mnogo više kontrolira ekonomiju, ona je njen posrednik. Pored toga, mnoge su kompanije nacionalizirane u slučaju Bolivije ili Ekvadora.

Drugim riječima, postoji jači državni aktivizam koji se protivi neoliberalizmu i zato međunarodni neoliberalizam ne oprašta tim vladama i želi ih uništiti.

Kakav je način rada u tim zemljama; dobro, oni su 'post-neoliberalni' iznutra kako bi postigli određenu mjeru socijalne preraspodjele, ali ne dovode u pitanje međunarodni neoliberalizam, financijski kapitalizam ili pravila slobodne trgovine i igrat će po pravilima navedenih ugovora.

Model razvoja je neoliberalni.

-Dodirnuli ste se o centralnom pitanju bilo koje političke agende, kakvu je mogućnost raspoloživost prirodnih resursa imala u konsolidaciji ovih progresivnih vlada?

-To je bilo presudno u neviđenoj eksploataciji prirodnih resursa, finansijskom kapitalizmu koji pokreće čitav ovaj model neoekstraktivističkog razvoja koji zbog svog intenziteta nazivamo ovim.

Postoji regresija u svemu što je bilo upečatljivo kao alternativa, na primjer u politici samoodređenja autohtonih naroda u Boliviji (koja čini većinu stanovništva) ili Ekvadoru.

U drugoj deceniji suočit ćemo se s uništenjem nacionalnog parka prirode kao što su Nacionalni park (TIPNIS) i Yasuní u Ekvadoru, s autoputem i eksploatacijom nafte.

Tako su izgubljena sva ova ustavna osvajanja koja su bila snažna proteklih desetljeća u Boliviji, Ekvadoru i Brazilu, jer ih međunarodni kapitalizam tjera da padnu u potpuno opsesivni neoekstraktivizam. Da biste izgradili ove mega-konstrukcije, morate raseliti autohtone stanovnike i seljake, nema alternative prema toj logici.

Te vlade nisu imale alternativu i zato su dvosmislene, sve su neoliberalnije i manje 'post-neoliberalne'.

-To je vrlo složena dilema, jer mnogi analitičari tvrde da se ne može riješiti međunarodnih zajmova, ali ekonomskim rastom, koristeći vlastite prirodne resurse, naravno da to ima strašne ekološke i socijalne troškove ...

-Eksploatacijom resursa trebalo je postići veću preraspodjelu unutar zemalja koristeći isti model razvoja, što nije dovelo do prelaska na novi model.

Sva poboljšanja su vrlo važna i moraju se pozdraviti.

Ove su vlade to iskoristile, ali nije došlo do industrijske reverzije i diverzifikacije, već upravo suprotno, ono što se može osjetiti je uspostavljanje primarnog sektora, 'reprimarizacija ekonomija', što rezultira nečim pogrešnim, kao u Brazilu, koja ima veliki industrijski potencijal.

-Da li je priroda danas glavni ekonomski resurs u Latinskoj Americi?

-To što pokreće ekonomiju u zemljama Latinske Amerike jesu prirodni resursi.

Zbog toga u Amazonu postoji više od 5000 projekata koji će očito uništiti njene ekosisteme.

Sve ovo rezultira uništavanjem političkog modela za koji se smatralo da je alternativan i na početku je bio vrlo vjerodostojan.

- Postoji li alternativa za pomirenje održive proizvodne organizacije koja favorizira stanovništvo zemalja i brine o životnoj sredini?

- Ne bojte se druge mogućnosti, ona mora postojati. Moramo smisliti alternativni oblik proizvodnje strativizmu koji uništava Latinsku Ameriku i svijet. Njihovi ciklusi uništavaju plodnost zemlje, vodeći je do krajnjih granica.

Mnoge regije su već puste jer ne mogu podnijeti takvu pljačku.

To je prvi put u istoriji da se kapitalizam suočava s granicama prirode.

Prešli smo od kontradikcije između kapitala i rada do one između kapitala i prirode, koja se pokazuje u globalnom zagrijavanju i klimatskim katastrofama i oskudici vode.

S druge strane, moramo revalorizirati sve antikapitalističke ekonomije koje postoje u svijetu, seljačke, autohtone i solidarne ekonomije koje traže reciprocitet i poštovanje prirode.

-Šta obični građanin može učiniti da se suoči s krizom i zaštiti prirodu?

-Obični građanin osjeća se manjim prije logike moći koja ga nadilazi. Moć je toliko jaka da ne možete zamisliti koliko pojedinačno možete učiniti nešto protiv nje.

Postoje dva nivoa na kojima možemo smisliti alternativu, s jedne strane nema emancipacije bez samotransformacije.

U svom životu morate na neki način svjedočiti o alternativi, bez obzira na to koliko je mala, u svojoj porodici, u svom domu, u školi, na svom radnom mjestu, svjedočenje demokratije i ekološke svijesti, jer danas u danu , vlast je u rukama anti-demokrata. Pojedinačno možete učiniti vrlo malo za stvarnost kojoj ste podložni. Ono što moramo učiniti je ponovno preispitati politiku, aktivno učestvovati u formulisanju politika ne samo na opštinskom, već i na nacionalnom nivou.

U Latinskoj Americi napravljene su neke zanimljive oklade, poput participativnog budžetiranja, nacionalnih sektorskih vijeća za zdravstvo i obrazovanje, gdje je istinski organizirano civilno društvo učestvovalo u stvaranju javnih politika.

-A kako doprinosite društvenim promjenama? -Nikada neću biti avangardni intelektualac, već 'zadnji stražar'.

Da biste se bavili avangardnom teorijom i bili dio nje, morate se odvojiti od društva kojim želite voditi.

S druge strane, intelektualac iz pozadine ide uz društvene pokrete, hodajući istovremeno i dopuštajući sebi da bude iznenađen društvenom kreativnošću, nastojeći objasniti prošlost, ali istovremeno ostavljajući odjeke tamo gdje kreativnost nastaje, radeći sa društveni pokreti, seljaci, domoroci, žene.

Na „Popularnom univerzitetu društvenih pokreta“ održavamo razne radionice i na kojima nastojimo približiti prostore i održati ono što ja nazivam ekologijom znanja, gdje se znanstveno znanje kombinira s popularnim znanjem.

Raspravljamo o novom svijetu, ali uvijek uzimajući u obzir nove faktore koji se javljaju u društvu, ono što sam nazvao sociologijom hitnih slučajeva, je taj smisao na kojem radimo.

Gledalac


Video: Por la recuperación del pensamiento critico.. Boaventura de Sousa Santos y Raúl Zibechi. (Maj 2021).